No ipak se ne može poreći da ljudi vole ogovaranje. Želimo znati što se događa, gdje se dogodilo i kome se dogodilo, posebice kad nismo izravno uključeni. Ogovaranje je često zlonamjerno, no kad prenosimo pozitivne informacije, ovaj čin može čak biti koristan za naše zdravlje. Naime, studija objavljena u Journal of Personality and Social Psychology otkrila je da je ispitanike, kad su aktivno i pozitivno "ogovarali" osobu ili situaciju, to umirilo i usporilo im otkucaje srca. 


Međutim, tračevi, odnosno glasine, kakve god one bile, usko su povezani i s lažnim vijestima. Fake news ili dezinformacije, za razliku od glasina, namjerno su stvoreni, a tračevi su nepotvrđene i upitne informacije koje se šire bez namjere zavaravanja. S pojavom interneta i društvenih mreža općenito se teško može utvrditi koje su informacije točne a koje nisu te koje su uistinu namjere širitelja. 

- Društveni mediji i internetski portali za mnoge su ljude postali popularniji za pretraživanje i čitanje vijesti nego tradicionalne novine. Osim teškoća u razlikovanju točnih od netočnih informacija, posebno je izazovno kad se sami nađemo kao tema tračeva, kako uživo tako i online. Kad uzmemo u obzir da je online 'publika' vrlo velika, jasno je da to može izazvati emocionalni stres kod pojedinaca - pojašnjava nam Martina Nikolić, psihologinja iz Centra za sigurniji internet.

'Svi smo mi influenceri'

Preporuka je, dodaje, uvijek prijaviti lažne vijesti kad na njih naiđemo, bez obzira na kojoj se platformi nalaze. Uz to, svatko od nas, kaže Nikolić, može raditi na jačanju otpornosti. 

- Važno je naglasiti i osobnu odgovornost svakoga od nas. Svi mi koji imamo društvene mreže na neki način smo influenceri, imamo priliku utjecati na druge da stvaraju stavove o raznim stvarima. Jedan od vrijednih projekata koje smo u Centru za sigurniji internet zbog toga pokrenuli s A1 Hrvatska je Škola odgovornog influensanja, digitalna platforma s besplatnim online predavanjima koja omogućuje da steknete osnove znanja u ovom području te zaštitite djecu i mlade, ali i sve druge - kaže Nikolić. 

Očekivanje brzog pristupa informacijama i nestrpljivost ljudi zbog kašnjenja ili neizvjesnosti također pridonose ovom problemu jer informacije ne provjeravamo dovoljno i hvatamo se za primamljive naslove, a ne istražujemo sami. 

- Vrlo je važno osvijestiti tu osobnu odgovornost vezanu za širenje tračeva. Često se ponašamo vrlo selektivno. Veće su šanse da ćemo se zanimati za nepošteno ili neodgovorno ponašanje svojih suparnika ili ljudi visokog statusa, a vijesti o sreći ili uspjehu takvih ljudi neće nas baš zanimati. Zanimljivo, istraživanja pokazuju da se lažne vijesti ili laži brže šire među ljudima nego točne informacije i time uzrokuju goleme učinke - istaknula je Nikolić.

Što nas čeka?

Psihologinja Nikolić ističe da bi mentalno zdravlje onih koji nisu u stanju shvatiti alate za borbu protiv širenja dezinformacija i koji nemaju sposobnost razaznavanja istine od laži svakako moglo biti ugroženo. 

- Izloženost dezinformacijama može smanjiti povjerenje u medije u širem smislu, zbog čega je teže znati što je činjenica a što fikcija. Kad počnemo vjerovati kako postoji mogućnost da sve može biti lažno, lakše je odbaciti ono što je zapravo istina. Ovo predstavlja stvarnu zabrinutost zbog utjecaja lažnih vijesti na sve nas, a posebno na djecu i mlade - upozorava sugovornica. 

Dodatne izazove donose nove tehnologije, poput materijala nastalih korištenjem umjetne inteligencije (AI) i deep fakea, pa je krajnje vrijeme, misli naša sugovornica, za edukaciju u ovom području. Razaznati što je stvarno a što nije možda nikad nije bilo teže, smatra Nikolić, a postat će i teže u budućnosti.

- Zlonamjerni pojedinci ili botovi te nepažljivi korisnici koji ne žele provjeriti izvor priče prije nego što je podijele pomažu u širenju lažnih vijesti putem društvenih medija. Stanite prije nego što podijelite neku informaciju, razmislite i pitajte se je li ovo što ste pročitali zaista istina - zaključuje psihologinja Nikolić.

Foto: Shutterstock
Članak možeš pročitati i ovdje.

Elektroničko je nasilje svaka zlonamjerna i ponavljana uporaba informacijskih i komunikacijskih tehnologija kako bi se nekome nanijela šteta, to jest kako bi se nekoga ponizilo, zadirkivalo, prijetilo mu se ili ga se zlostavljalo. Zbog toga je ovdje bez sumnje riječ o elektroničkom nasilju, točnije cyberstalkingu (hrv. uhođenje u virtualnom svijetu).

- Posebnost elektroničkog nasilja je da od njega često ne možemo pobjeći i ono ne prestaje. Osoba svakodnevno 'nosi svog zlostavljača u džepu', zbog čega nasilje putem interneta donosi dodatne dimenzije rizika i opasnosti - tvrdi psihologinja Martina Nikolić iz Centra za sigurniji internet (CSI) i dodaje:

- Kod pojedinaca koji su izjavili da su doživjeli online uhođenje može se javiti narušeno mentalno zdravlje, uključujući depresiju, tjeskobu, suicidalne ideje i napadaje panike, ali i neke fizičke smetnje. Prema nekim istraživanjima, takvi se problemi psihičkog zdravlja javljaju kod njih čak 97,5%, pa možemo zaključiti da su više pravilo nego iznimka! 

U takvim slučajevima nije rijetkost da žrtve počnu provoditi manje vremena vani, povlačiti se iz online života, a osim nepovjerenja u tehnologiju, razviju nepovjerenje u ljude. I premda je odmak od tehnologije svojevrsni mehanizam suočavanja, Nikolić upozorava da ta "taktika" može dodatno izolirati žrtve od društva i potencijalnih sustava podrške.

Riječ je o kaznenom djelu

U Kaznenom zakonu ova situacija mogla bi se klasificirati kao nametljivo ponašanje - tko ustrajno i kroz dulje vrijeme prati ili uhodi drugu osobu ili s njom nastoji uspostaviti ili uspostavlja neželjeni kontakt ili je na drugi način zastrašuje i time kod nje izazove tjeskobu ili strah za njenu sigurnosti ili sigurnost njoj bliskih osoba. Za ovo je kazneno djelo predviđena kazna zatvora do jedne godine.

Nažalost, kako nam objašnjava psihologinja Nikolić, žrtve ovakvog nasilja često dožive nedostatak podrške od kaznenopravnog sustava - možda upravo zbog toga naša anonimna čitateljica nije otišla na policiju. Ipak, odlučila je potražiti psihološku pomoć te ubuduće opreznije birati sadržaj koji će objavljivati na društvenim mrežama.

- Trebamo biti svjesni da sve što objavimo na internetu postaje dio našeg digitalnog otiska. Nikad ne znamo je li netko možda napravio snimku zaslona, podijelio našu objavu s nekim i slično. Potražiti pomoć za svoje mentalno zdravlje nikad nije na odmet, no isto tako, praćenje online, a posebno u slučaju u kojem postoji sumnja da se prenijelo i u svijet uživo ozbiljna je situacija koju treba prijaviti i policiji - savjetuje Nikolić.

I odrasli su u opasnosti

Važno je upamtiti i da posljedice nasilja putem interneta katkad mogu biti i dalekosežnije od onih u stvarnim situacijama jer publika može biti mnogo šira, upozorava psihologinja, a zbog osjećaja anonimnosti počinitelji mogu biti okrutniji i nasilniji nego što bi se usudili biti u stvarnom svijetu. I upravo zbog ovih razloga Nikolić preporučuje podešavanje profila na društvenim mrežama na opciju privatno, dodavanje samo poznatih osoba i prijatelja te prijavljivanje sumnjivih profila i objava. Dodatno, postalo je nužno redovito se obrazovati o sigurnijem korištenju tehnologije - što odrasli često zanemaruju jer misle da se to njima ne može dogoditi. 

- Mišljenje da mi ne možemo postati žrtve elektroničkog nasilja je pogrešno. Takva su mišljenja zaštitna, imaju svoju funkciju, ali je vrlo važno i upoznati se s tim da je nasilje vrlo rašireno, znati koji su nam alati na raspolaganju, tko nam može pružiti podršku - ističe.

Nikolić upućuje na to da je kod ovakvih i sličnih problema najbolje obratiti se stručnjacima Centra za sigurniji internet, koji su svakodnevno dostupni na anonimnoj i besplatnoj telefonskoj liniji 0800 606 606, svakog radnog dana od 8 do 16 sati. Na navedenoj liniji moguće je potražiti pomoć i podršku u slučaju nasilja preko interneta te dobiti savjet kako se zaštiti i kako sigurno koristiti internet. 

Foto: Shutterstock
Članak možeš pročitati i ovdje.

Nekad su sadržaj za javnost stvarali samo novinari, a danas to može svatko. Influenceri su se pozicionirali kao najutjecajniji kreatori sadržaja, a naša se domaća influencerica i podcasterica pita jesu li svi oni svjesni kolika je to odgovornost.

Prije 2010. godine, kad je izašao Instagram - digitalnim su svijetom vladali blogeri i youtuberi. Ono što im je počelo kao hobi ubrzo se pretvorilo u ozbiljne karijere koje su utrle put današnjim influencerima na Instagramu i TikToku.

Prisjetit će se mnogi, Instagram se prvotno koristio kao platforma za dijeljenje fotografija s prijateljima i obitelji. Koncept influencera tad nije postojao - korisnici su dijelili sadržaj iz osobnog užitka i bez nekog posebnog plana. Međutim, kako je platforma sve više dobivala na popularnosti, tako su se počeli izdvajati i pojedinci koji su imali oko za fotografiju i smisao za pripovijedanje. Bili su to modni entuzijasti, ljubitelji putovanja, gurmani, odnosno rani influenceri. Te su korisnike prepoznali drugi korisnici, ali i brendovi, koji su u njima vidjeli savršene promotore svojih proizvoda i usluga.

Međutim, influenceri su najveću popularnost stekli 2016. godine, kad je Instagram promijenio svoj algoritam. Prije su se objave prikazivale kronološkim redom, a novi je algoritam prioritet davao sadržaju s najvećom relevantnošću i angažmanom. To je značilo da influenceri moraju stvarati visokokvalitetan i nadasve privlačan sadržaj kako bi se istaknuli među konkurencijom i skupili što više sljedbenika. Njihov se trud s vremenom prepoznao te je riječ "influencer" čak službeno uvrštena 2019. godine u engleski rječnik.

Era mikroinfluencera

U novije vrijeme razni stručnjaci ističu da smo ušli u eru mikroinfluencera, koji prednost daju kvaliteti a ne kvantiteti. Iako takvi influenceri mogu imati manje pratitelja (od 10.000 do 50.000), njihove glavne prednosti su što imaju u većoj mjeri ciljani doseg i stvaraju bolje veze sa svojim sljedbenicima. Zbog toga brendovi mogu preko njih promovirati svoje proizvode i usluge točno određenoj nišnoj demografskoj skupini.

Upravo je takvu zajednicu, s više od 27.000 sljedbenika, okupila poznata domaća influencerica Ana Radišić. Porazgovarali smo s ovom urednicom, voditeljicom, novinarkom i podcastericom o tome kako je biti influencer, na što treba paziti u današnjem virtualnom svijetu te kako se nositi s negativnim komentarima i kritikama. Jer, nažalost, gdje ima influencera, ima i "hejtera".

Utjecaj koji ima smisla

Kako nam je na početku objasnila, Ana je u svijet influencera ušla kad je otkrila svoju autentičnost. Originalnost u stvaranju sadržaja, ali i ljubav te strast prema onome što radiš, prema Aninim su riječima glavni kriteriji da bi netko "postao dobar influencer".

- Društvene mreže imam već godinama. Međutim, imam osjećaj da sam počela 'influencati', to jest utjecati na druge, kad sam odlučila ono u što zaista vjerujem i što živim prenijeti svojoj virtualnoj publici. Pokrenula sam tako na društvenim mrežama tu priču s podcastom, oblacima i sistemom vrijednosti koji me do sada nikad nije iznevjerio - kaže naša sugovornica i trenutno jedna od najutjecajnijih domaćih podcasterica!

Inače, Ana putem svojih podcasta otkriva zanimljive priče osoba iz javnog i društvenog života s ciljem da pomogne pronaći svima koji je prate, kako ih ona zove, oblake inspiracije. Do sada je, u tri godine djelovanja podcasta, ugostila oko 120 ljudi iz svijeta sporta, biznisa, glazbe, glumišta i drugih djelatnosti čiji je život, kako vjeruje Ana, itekako vrijedan prepričavanja, divljenja i pamćenja. 

- Danas, kad se osvrnem na ono što sam uspjela ostvariti na društvenim mrežama, mogu reći da sam iznimno ponosna na tu vrstu utjecaja te povratnu komunikaciju od ljudi koji prate i konzumiraju sadržaj koji stvaram. Čista pozitiva - s osmijehom nam govori. 

S promjenama dolazi odgovornost

Trendovi u online svijetu, društvene mreže i kanali preko kojih Ana prenosi svoj rad konstantno se mijenjaju i ponekad nam se čini kao da je vrlo izazovno biti u toku s tim promjenama. Zbog toga smo pitali našu sugovornicu kako to njoj polazi za rukom.

- Svaka promjena je dobra ako je prigrlimo na pametan i odgovoran način. To uvijek imam na umu kad se trudim kroz svoj rad promovirati teme poput otvaranja svijesti, motivacije i želje za pozitivnim promjenama. I mogu reći da sam uistinu zahvalna što postoji toliko digitalnih alata i ta jedinstvena mogućnost da budem u bilo kojem trenutku 'tako blizu’ svojoj publici, a onima kojima nedostaje odgovornosti i koji se bave samo negativom ne zamaram se - ističe i nastavlja:

- Takvih je oduvijek bilo. Uvijek će ih i biti. U pravilu odmah prepoznam je li riječ o 'hejtanju' ili konstruktivnoj kritici, koju, usput rečeno, volim dobiti jer smatram da je ona jedini preduvjet kvalitetnog razvoja i pomaka. Sve što nije ta kategorija nego je produkt nečije frustracije ignoriram. 

Novinarska i influencerska etika?

S obzirom na to da je posljednjih 15 godina radila u tradicionalnim medijima, Ana je iz prve ruke mogla primijetiti kako se stvaranje sadržaja drastično promijenilo. Nekad su cijeli novinarski timovi bili zaduženi za to, danas je ono na raspolaganju gotovo bilo kojem pojedincu. I premda je Ana proširila svoj rad i na društvene mreže, i dalje poštuje novinarsku etiku, koje bi se, smatra naša sugovornica, mogao i trebao držati čak i svaki influencer.

- Novinarskih se postulata i dalje držim, samo sam ih prilagodila tržištu i načinu komunikacije. Smatram ih najboljim temeljem jer mi pomažu da budem odgovorna za vlastiti sadržaj - kaže Ana, koja je nedavno čak odlučila osvježiti te dopuniti svoje novinarsko-influencersko znanje u Školi odgovornog influencanja. To je škola koju je pokrenuo Centar za sigurniji internet, uz podršku višegodišnjeg partnera, kompanije A1 Hrvatska, i u okviru njihove krovne kampanje #BoljiOnline.

Ana je tako uz kolege i kolegice influencere imala priliku poslušati izuzetno zanimljive module te još više osvijestiti odgovornost za kreiranje sadržaja.

- Jednostavna je, konkretna, koncizna, sadržajno raznolika i podsjeća na ono najvažnije. Tu smo da budemo primjer, model po kojem se uči, ali onaj najodgovorniji. To nam treba biti najvažnija usvojena lekcija, bez obzira na to bili mi stvaratelj ili konzument sadržaja u golemom digitalnom svijetu, koji je svakome od nas praktički na dohvat ruke - poručuje za kraj Ana. 

Foto: Shutterstock
Članak možeš pročitati i ovdje.

Internetsko se zlostavljanje kod odraslih može manifestirati u različitim oblicima, uključujući vrijeđanje, prijetnje, omalovažavanje, širenje lažnih informacija, izlaganje neželjenim sadržajima, online nasilje u vezi ili braku te mnoge druge negativne interakcije na društvenim mrežama, forumima, u komentarima i ostalim online platformama. Prema mišljenju mnogih stručnjaka, trenutno smo u pandemiji internetskog zlostavljanja. Naime, više od 60% djece i 40% odraslih bilo je u nekom trenutku meta internetskih zlostavljača, a ti će postoci vjerojatno nastaviti rasti u budućnosti.

- Često odrasle osobe nisu niti svjesne da su žrtve nekog oblika zlostavljanja putem interneta jer smo mi kao društvo normalizirali nasilje. Normalno je drugima u komentarima pisati ružne riječi, vrijeđati druge ili se vrijeđati međusobno, psovati... Normalno je ispod novinskih članaka javno prozivati druge ili pozivati na javni linč - ističe Ana Veočić, socijalna radnica iz Centra za sigurniji internet.

Zabrinjavajuće je to što se internetsko zlostavljanje kod odraslih često ne prijavljuje jer žrtve mogu osjećati sram, strah od osvete ili zabrinutost zbog mogućeg narušenog ugleda. U jednoj stranoj studiji pokazalo se da su mlade odrasle osobe (18-25 godina) doživjele najviše razine internetskog zlostavljanja, no znatno su internetsko zlostavljanje tijekom cijelog života prijavile i starije dobne skupine, uključujući one od 26 do 35 godina (24%) i od 46 do 55 godina (13%), pa sve do dobne skupine 66+ (6,5%).

- Odrasle osobe sve više postaju svjesne da je zlostavljanje i kad netko upotrebljava vaše fotografije bez dopuštenja jer smo svi postali svjesni da ono što je jednom stavljeno na internet ostaje ondje trajno i da je vrlo teško ukloniti neke tragove našeg virtualnog identiteta, koje tako lako ostavljamo u bespućima interneta - dodaje Veočić. 

Najčešće se provodi na Facebooku

Od svih društvenih platformi, Facebook je uvjerljivo najčešća platforma za cyberbullying. Čak 75% ispitanika, prema jednom istraživanju, navelo je da su zlostavljanje doživjeli upravo na ovoj društvenoj mreži. Nasuprot tome, 25% ili manje meta internetskog zlostavljanja kaže da su bili zlostavljani na Twitteru, Instagramu, YouTubeu i Snapchatu. Prema nedavnom anketnom istraživanju A1 Hrvatska, odrasli u dobi od 18 do 55 godina najčešće koriste WhatsApp, Instagram i YouTube, a na njima i ostalim mrežama uglavnom provode od 3 do 5 sati na dan. Manji dio odraslih, pritom, sudjeluje u žustrim raspravama online, i to uglavnom kad je riječ o njima važnoj temi. 

Dakle, otprilike svaka šesta odrasla osoba doživjela je loše iskustvo iznimno neugodnih ili grubih i neugodnih reagiranja nakon komentiranja online. Takva iskustva vjerojatno pridonose tome da velik dio odraslih često razmišlja o potpunom isključivanju iz društvenih mreža, čak 61,4% ispitanika.

Jasno je da se većina svijeta slaže s tim kako je cyberbullying problem koji treba riješiti. Međutim, u nekim je dijelovima svijeta svijest o internetskom zlostavljanju iznenađujuće niska. Naime, 25% ispitanika nikad nije čulo za cyberbullying. Pritom, Saudijska Arabija bila je najmanje upoznata zemlja, sa 63% ispitanika koji su rekli da nikad nisu vidjeli, čitali ili čuli ništa o internetskom zlostavljanju, a Švedska i Italija imale su najveći postotak svijesti o ovom fenomenu, s 91% ispitanika koji su rekli da su svjesni internetskog nasilja.

Što učiniti ako ste žrtva?

Bez obzira na dob, ako ste žrtva internetskog nasilja, važno je poduzeti odgovarajuće korake kako biste zaštitili sebe, suočili se sa situacijom i potražili podršku. Prije svega, ostanite smireni i ne reagirajte impulzivno.

- Važno je znati da za to niste krivi vi ili neko vaše specifično ponašanje. Dakle, potrebno je osvijestiti da ste žrtva. Sačuvajte snimke zaslona i dokaze da se nasilje dogodilo te prijavite svaki oblik nasilja i uznemiravanja nadležnim tijelima što je prije moguće. Ako se osjećate uznemireno ili vam je potreban razgovor, stručnjaci Centra za sigurniji internet stoje vam na raspolaganju na besplatnoj savjetodavnoj liniji 0800 606 606, koja je dostupna svakim radnim danom od 8 do 16 sati. Razgovarajte s nekim vama bliskim i od povjerenja. Sve moderne tehnologije svijeta nikad neće zamijeniti ono što dobijemo odnosom s drugom osobom - savjetuje Veočić.

Svakako, važno je istaknuti i da medijska pismenost igra ključnu ulogu u prevenciji internetskog zlostavljanja jer osposobljava ljude da budu odgovorni i sigurni korisnici internetskog prostora. Razumijevanje online rizika, prepoznavanje zlostavljanja i razvoj pozitivnih online ponašanja ključni su aspekti koji pomažu u stvaranju sigurnijeg internetskog okruženja za sve korisnike. 

- Rješenje nije ugasiti internet ili zauvijek ugasiti profile na društvenim mrežama. Internet je dio naše svakodnevice i potreban nam je da bismo u nekoj mjeri bili u kontaktu s okolinom i drugima. Svi trebamo internet učiniti boljim mjestom za sve nas, a promjena kreće od svakog od nas osobno - zaključuje naša sugovornica. 

Foto: Shutterstock
Članak možeš pročitati i ovdje.

Jeste li znali da postoji čak 347 web stranica s vijestima koje je generirala umjetna inteligencija? Ne čudi onda da briga zbog lažnih informacija koje se šire pod uredničkom palicom umjetne inteligencije postaje sve ozbiljnija.

Prije nekoliko mjeseci proširila se vijest o tome da je preminuo američki predsjednik Joe Biden. Objavljeno je i da SAD upravlja laboratorijem za biološko oružje u Kazahstanu koji inficira deve kako bi ugrozio ljude u Kini. 

Lažne vijesti poput ovih, nažalost, sve se više pojavljuju na našim malim ekranima i uzrokuju nepopravljivu štetu u online medijskom prostoru. Prema najnovijim podacima NewsGuardova centra za praćenje vijesti generiranih umjetnom inteligencijom, broj nepouzdanih internetskih stranica koje stvara UI i koje vrlo često uključuju lažne, neprovjerene informacije povećao se s 49 u svibnju na 347 u srpnju. To je povećanje od oko 600% u samo dva mjeseca!

Riječ je o stranicama koje obuhvaćaju čak 13 jezika: arapski, kineski, češki, nizozemski, engleski, francuski, indonezijski, talijanski, korejski, portugalski, tagalog, tajlandski i turski, a kako ih prepoznati (i možete li to uopće), saznajte u nastavku.

Ljudska ili umjetna inteligencija?

Kako piše NewsGuard, nepouzdane web stranice s vijestima koje proizvodi UI najčešće imaju generičke nazive, kao što su iBusiness Day, Ireland Top News i Daily Time Update, u koje prosječan čitatelj neće na prvu posumnjati.

Takve stranice imaju na desetke, a u nekim slučajevima i stotine generičkih članaka o mnogobrojnim temama, uključujući politiku, tehnologiju, zabavu i putovanja. Koriste, za novinarsko-publicistički stil, netipične riječi i izraze, neke fraze u tekstu zvuče kao da su provučene kroz softver za prevođenje, ponavljaju se više puta i postoje logičke pogreške, koje urednik sigurno ne bi previdio.

Taj tip pogrešaka često je prisutan i u rubrikama "O stranici" te "Pravila privatnosti" jer te stranice koriste, kako otkriva NewsGuard, besplatne alate za generiranje sadržaja. Alati su to koji nisu toliko problematični kad postoji čovjek koji će ih urediti, ali kad ih unose botovi, rečenice onda doslovno izgledaju ovako: "Ovu web stranicu osnovao je [datum] [Vaše ime]."

Izvori priča najčešće nisu jasni, odnosno mnogima nedostaju autorske oznake ili se koriste lažne profilne fotografije. Neki pod autora navode samo “Admin” i “Editor”, a ima i stranica koje sadrže lažne profile autora.

Članci često uključuju i lažne tvrdnje, kao što su nepostojeće smrti slavnih osoba, izmišljeni događaji i predstavljanje starih vijesti na način kao da su se upravo dogodile. Primjećuje se i netipično velik broj oglasa, što sugerira da im je namjera zaraditi putem programskog ili algoritamski generiranog oglašavanja.

Vlasništvo takvih stranica često nije navedeno, mnoge ne sadrže podatke za kontakt, a od onih koje je NewsGuard uspio kontaktirati većina nije odgovorila. Malobrojne stranice koje su ipak odgovorile bile su nejasne o detaljima svojeg poslovanja. Nažalost, pitanje tko točno upravlja tim stranicama za sada ostaje visjeti u zraku.

Stručnjaci pozivaju na oprez

Naravno, ponekad su takve stranice sofisticiranije i nije toliko jednostavno prepoznati da je riječ o produktu umjetne inteligencije. Čak i mnogobrojni stručnjaci tvrde da ne mogu uvijek prepoznati prisutnost umjetne inteligencije u sadržaju koji konzumiraju putem interneta. Primjerice, jeste li znali da botovi danas čak pišu i lažne pozitivne recenzije u online trgovinama poput Amazona? Istraživači iz kompanije za digitalna istraživanja ShadowDragon otkrili su da takve recenzije obično spominju "izvanredne karakteristike" i na kraju "toplo preporučuju" proizvod.

I pritom nije samo problematično što sve ta tehnologija može napraviti nego i kako će društvo reagirati na nju. Geoffrey Hinton, pionir u razvoju umjetne inteligencije i takozvani kum UI-ja, koji je u svibnju ove godine napustio Google kako bi slobodnije mogao razgovarati o opasnostima UI-ja, strahuje da će internet uskoro biti preplavljen lažnim tekstovima, fotografijama i videima te da građani možda neće moći razlikovati što je istina. Za The New York Times je rekao da mu je zbog toga žao što je svoju karijeru posvetio ovom polju, ali istodobno mu je jasno kako bi, da on to nije učinio, vjerojatno to učinio netko drugi.

Također je izrazio zabrinutost da će tehnologije umjetne inteligencije uskoro zamijeniti mnoge radnike. A ideja da bi takvi sustavi mogli postati pametniji od ljudi više nije daleka budućnost, ona je stigla i kao takva predstavlja stvarnu prijetnju čovječanstvu.

Presudan alat za borbu s lažnim vijestima

Hintonovoj ostavci prethodilo je otvoreno pismo koje je u ožujku ove godine potpisalo 1000 tehnoloških čelnika i istraživača, među kojima se posebno ističu Elon Musk i Steve Wozniak. Istaknuvši da tehnologije predstavljaju "duboke rizike za društvo i čovječanstvo", pozivali su stručnjake i kompanije na šestomjesečni moratorij u razvoju novih sustava umjetne inteligencije.

Kako bi izbjegli katastrofu koju najavljuju stručnjaci diljem svijeta, jasno je da će čovječanstvo morati početi savjesnije konzumirati online sadržaj i početi se aktivno pitati čitaju li riječi novinara ili umjetne inteligencije. Medijska pismenost tako postaje presudan alat za borbu protiv nepouzdanih stranica i vijesti generiranih umjetnom inteligencijom.

Foto: Shutterstock
Članak možeš pročitati i ovdje.

U današnjem digitalnom dobu, bez obzira na dob, susretanje s lažnim vijestima postaje sve učestalije. Prema dostupnim podacima, više od 70% Europljana izjavilo je da redovito nailazi na "fake news", a zbog svojeg potencijala da utječu na način na koji razmišljamo, kako glasamo i u što vjerujemo, lažne vijesti postale su važan problem u društvu.

Kako se šire lažne vijesti?

Dezinformacije i lažne vijesti najlakše se šire putem društvenih mreža jer se povećava broj ljudi koji vide određeni sadržaj svaki put kad neki korisnik na svojim profilima podijeli lažni sadržaj. Kako bismo znali suočiti se s lažnim vijestima, važno je razumjeti kako one funkcioniraju, točnije - kako funkcionira naše pamćenje. 

- Kad iz više izvora pročitamo istu vijest u relativno kratkom roku, dolazi do usvajanja te vijesti kao istine. Ako je poznato, onda je i istinito, zar ne? Znamo da smo informaciju negdje pročitali ili čuli, no ne znamo točno gdje. Ponavljano izlaganje lažnoj vijesti pojačava doživljaj da je informacija istinita. Također, iako usvajamo informacije koje su u skladu s našim mišljenjem, usvajamo i oprečne informacije. To radimo jer želimo obraniti svoj stav - ističe sociologinja Ana Veočić iz Centra za sigurniji internet.

Lažne vijesti često sadrže informacije koje se ne mogu lako provjeriti ili uz njih nisu navedeni relevantni izvori, a većinom su te informacije izmišljene ili preuveličane kako bi pobudile određene emocije kod čitatelja. Lažne vijesti najučestalije su, prema istraživanju Statiste iz 2020., u Španjolskoj, a najmanje ih je u Finskoj. 

- Najosjetljivije su, naravno, one lažne vijesti koje uključuju informacije o djeci, odnosno bilo kakve informacije o maloljetnim osobama. Prema istraživanju Eurobarometra iz 2018., 83% ispitanika smatra da lažne vijesti predstavljaju opasnost za demokraciju. Posebno su zabrinuti zbog namjerne dezinformacije s ciljem utjecaja na izbore i politiku useljavanja. Ispitanici smatraju da su tradicionalni mediji izvor vijesti od najvećeg povjerenja (radio 70%, TV 66%, tisak 63%), a najmanje se vjeruje internetskim izvorima vijesti i web mjestima za video hosting, sa stopama od 6% odnosno 27% - kaže Veočić. 

Što mi možemo učiniti?

Ono što je zajedničko u svim navedenim primjerima lažnih vijesti jesu senzacionalistički naslovi. Jedan od načina prepoznavanja lažnih vijesti upravo su takvi naslovi, koji ponekad mogu biti samo djelomično točni, a stvarnom se informacijom u članku manipulira. I zato je prvi korak u borbi protiv širenja dezinformacija prepoznavanje ovakvih vrsta vijesti i razvijanje kritičkog razmišljanja. 

- Razvijanje kritičkog razmišljanja jedna je od najvažnijih vještina koje su potrebne svakom pojedincu koji svoje informacije o svijetu i događajima u svijetu crpi iz različitih medija. Kritičko razmišljanje mora se primijeniti ne samo na evaluaciju izvora nego i pri traženju izvora - pojašnjava Veočić.

Kritičko razmišljanje također pridonosi prepoznavanju manipulativnih informacija i održavanju zdrave medijske pismenosti. 

- Razvijanje kritičkog razmišljanja možete vježbati tako da, kad vidite neku zanimljivu vijest, otvorite cijeli članak i provjerite autora teksta ili sadržaja. Osim toga, provjerite domenu i izgled stranice, proučite informacije o vlasnicima, uredništvu, novinarima. Obratite pažnju na datum i vrijeme objave, kao i na korištene poveznice, izvor i izvještavanje drugih medija o tom događaju. Važno je osvijestiti vlastite stavove. Ljudi su vrlo često skloni pratiti teme koje potvrđuju njihov pogled na svijet, zanemarujući drugu perspektivu. I na kraju, razmislite prije nego što nešto podijelite - savjetuje na kraju Veočić i dodaje da je Centar za sigurniji internet dostupan za sva pitanja na liniji 0800 606 606, a koja sad ima novo radno vrijeme: od 8 do 16 sati.

Foto: Shutterstock
Članak možeš pročitati i ovdje.

Mnogo mladih pokuša počiniti suicid zbog cyberbullyinga, odnosno vršnjačkog nasilja putem interneta, alarmantni su to podaci na koje upozoravaju stručnjaci. Prema informacijama Hrabrog telefona, u odnosu na prošlu godinu čak je 50% porastao broj upita o suicidu i samoozljeđivanju djece i mladih, a dio odgovornosti svakako nose i društvene mreže. Istraživanje o odgovornom korištenju tehnologija, koje je za tvrtku A1 Hrvatska provedeno među djecom u dobi od 11 do 13 godina, pokazalo je da ih čak 63% smatra da je najveći problem interneta upravo cyberbullying, posebice objavljivanje fotografija drugih osoba bez njihova znanja, dok više od polovice osnovnoškolaca (54%) kao najveće probleme ističe neprikladan, vulgaran ili strašan sadržaj na društvenim mrežama. No cyberbullying ima puno lica i iznimno ga je važno na vrijeme prepoznati.

"Međuvršnjačko nasilje putem interneta uključuje poticanje grupne mržnje, napade na privatnost, uznemiravanje, uhođenje, vrijeđanje, nesavjestan pristup štetnim sadržajima te širenje nasilnih i uvredljivih komentara. Može uključivati i slanje okrutnih, zlobnih, katkad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka. Takvo se nasilje odnosi i na slanje fotografija svojih kolega te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama, odnosno da glasaju za osobu koja je, primjerice, najružnija, najnepopularnija ili najdeblja u školi. Djeca katkad na određenoj popularnoj internetskoj stranici traže od ostalih da navedu osobu koju najviše mrze te da o njoj napišu nekoliko riječi, a sve s ciljem da žrtvu osramote pred što većim brojem ljudi. Nasilje na internetu uključuje i 'provaljivanje' u tuđe e-mail adrese te slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima“, upozoravaju stručnjaci Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba na svojim internetskim stranicama, napominjući da su posljedice nasilja preko interneta ozbiljnije od onih prouzročenih međuvršnjačkim nasiljem u stvarnim situacijama.

Uistinu, 80% ispitanih smatra da smo jedni prema drugima gori online nego uživo. Naime, publika nasilja preko interneta često je mnogo šira od one na školskom igralištu ili u razredu. Uz to, kod nasilja na internetu postoji snaga pisane riječi jer žrtva može svaki put ponovno pročitati što je nasilnik o njoj napisao, a u verbalnom obliku uvrede se lako mogu zaboraviti. Pisana riječ djeluje konkretnije i realnije od izgovorene. Nadalje, vrlo je mala mogućnost izbjegavanja nasilnog ponašanja jer se na internetu može dogoditi bilo kad i bilo gdje, pa i u vlastitom domu koji bi trebao biti najsigurnije mjesto za svako dijete.
Na takve situacije, ali i činjenicu da takav oblik nasilja treba sankcionirati te još više raditi na odgovornom korištenju tehnologija, upozorava i A1 Hrvatska kampanjom #BoljiOnline koju provodi u suradnji s Centrom za sigurniji internet.

Iskustva iz prve ruke

"Morala sam izgubiti dijete da drugi u Irskoj dobiju zaštitu“,, potresna je izjava Jackie Fox, čija je kći, Nicole Coco Fox (21), počinila samoubojstvo 2018. godine zbog vršnjačkog zlostavljanja na internetu. Budući da u Irskoj u tom trenutku nije postojao zakon kojim bi se kaznili zlostavljači, Fox se, upozoravaju u sklopu projekta #BoljiOnline, nastavila boriti kako bi kreirala zakon koji bi barem zaštitio druge žrtve.

U tome je konačno uspjela 2021. godine, kad je Irska usvojila Zakon Coco kojim se predviđa do sedam godina zatvora za osobe koje bez dozvole dijele intimne fotografije osoba. Kazna je predviđena i za krajnje uvredljivu komunikaciju s namjerom uznemiravanja. Jackie Fox sada želi da se taj zakon usvoji i u ostatku Europe.
"Za različite metode elektroničkog nasilja kaznenim zakonom određene su različite kazne. Zakon Coco definira ono što u Hrvatskoj već imamo definirano, ali javnost u to možda nije dovoljno upućena. Razlika je u tome što su u Zakonu Coco kazne veće, a nadamo se da će do takvih promjena doći i kod nas, ali i da će se osigurati kvalitetan tretman počinitelja, što sustavno nedostaje“, objašnjava psihologinja Martina Nikolić iz Centra za sigurniji internet. U hrvatskom Kaznenom zakonu donesenom 2021. godine stoji da će se osoba koja zloupotrijebi odnos povjerenja i bez pristanka snimane osobe učini dostupnim trećoj osobi snimku spolno eksplicitnog sadržaja, koja je snimljena uz pristanak te osobe za osobnu uporabu, te tako povrijedi njezinu privatnost, biti kažnjena kaznom zatvora do godinu dana. Tko takve materijale učini dostupnima većem broju ljudi preko mreže, bit će kažnjen zatvorskom kaznom i do tri godine.
Ako su počinitelji kaznenih djela maloljetnici (do 18 godina) i mlađi punoljetnici (do 21 godinu), sudi im se prem Zakonu o sudovima za mladež, i to u obliku odgojne, sigurnosne mjere i maloljetničkog zatvora.
I Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET bavila se pitanjem vršnjačkog nasilja na internetu. U njihovom edukacijskom priručniku, koji je uredila Iva Jovović, zanimljivo je bilo pročitati iskustva mladih, tj. što oni misle o razlozima zbog kojih se događa cyberbullying.
"Mnogi se pitaju što to navodi mlade da maltretiraju svoje vršnjake. Neki napadači nemaju razloga za maltretiranje žrtve, već to rade iz čiste zabave. Neki, pak, to rade iz osvete, a neki zato što žele pokazati da su snažni i da drže sve konce u rukama. Takva skupina je najopasnija, najokrutnija prema svojim žrtvama. Oni često imaju probleme kod kuće, gdje su zlostavljani ili zapostavljeni i smatraju se manje važnima, nebitnima, nevidljivima. Zbog toga pronalaze među vršnjacima u školi one koji su 'nevidljivi', 'nevažni', 'slabi štreberčići' koje lako mogu zastrašiti i prikazati se kao snažni individualci. Oni se kod kuće osjećaju žrtvama i stoga pronalaze one u kojima prepoznaju sebe – i žele postati autoritet, netko važan koga se svi boje“, smatra tinejdžerica koja je svoje iskustvo iznijela u Edukacijskom priručniku o cyberbullyingu LET.

Što roditelji mogu učiniti?

Čak i ako se osjećaju bespomoćno te smatraju internet kompleksnim medijem s kojim djeca imaju više iskustva i spretnija su od njih, roditelji mogu poduzeti niz koraka da zaštitite svoje dijete. Najvažnije je biti prisutan i imati kontrolu nad onim što dijete gleda i objavljuje, a to je mnogo učinkovitije od zabrane pristupa.
"Zabrana će u pravilu djeci samo povećati interes. Također, djetetu treba objasniti zašto ga provjeravate. Možete reći da vas brine to što na nekim stranicama postroje sadržaji koji nisu primjereni te da je vaša roditeljska odgovornost i obveza paziti na to koliko vremena provodi na internetu“, savjetuje dr. sc. Gordana Buljan Flander u svojem priručniku za roditelje 'Odgajam li dobro svoje dijete', navodeći još neke korake kojima roditelj može imati učinkovitiji nadzor.

"Nikakva upozorenja ne mogu biti djelotvorna kao sam nadzor djeteta dok je na internetu. Istraživanja pokazuju da se najviše iskorištavanja i izlaganja neprimjerenim sadržajima dogodilo dok su djeca bila na internetu bez prisutnosti odraslih. Često roditelji zbog užurbanoga svakodnevnog života premalo pažnje i vremena posvećuju svojem djetetu te premalo nadziru kako ono provodi vrijeme. To ostavlja prostor u kojem se dijete može upustiti u ugrožavajuće i opasne aktivnosti. Već samo postavljanje jasnih pravila i granica daje djetetu osjećaj sigurnosti i zaštićenosti“, kaže psihologinja. Platforma #BoljiOnline, kojom A1 Hrvatska i Centar za sigurniji internet nastoje internet učiniti sigurnijim i pozitivnim mjestom za sve, mjesto je gdje će roditelji pronaći niz zanimljivih članaka. Cyberbulling, sigurnost na internetu, lažne vijesti, pretjerano korištenje tehnologija… u fokusu su ove platforme. Kako doprijeti do djeteta, tj. kako ga osvijestiti o prevelikom utjecaju online mediji; što se događa s tijelom kad smo predugo na internetu; tko odgaja tinejdžere na internetu, odnosno tko su im uzori; privatnost u virtualnom svijetu; kada je važno promijeniti lozinku… samo su neke od tema o kojima se svaki roditelj može educirati.

Foto: Shutterstock
Članak možeš pročitati i ovdje.

Sasvim je normalno osjećati strah kada onima najmlađima u ruke dajemo mobilne telefone i laptope i, naravno, razumno je da se kao roditelji i stariji brinemo o sadržajima koje oni na kojima svijet ostaje konzumiraju na dnevnoj bazi. No, nema potrebe da taj strah postane ekstreman, da zagluši sve dobrobiti interneta pomoću kojeg, kao što se nekad govorilo za more, s jednim malim prstićem postajemo povezani s cijelim velikim svijetom.

Naravno, solucija da se djecu potpuno odvoji od ekrana nije dobra zbog čitavog niza razloga, a najvažniji su možda upravo oni da im je to potrebno za školu, hobije i na koncu, čak i druženje s nekim bliskim osobama koje ne stanuju u blizini.

Kako objašnjava mladi sociolog Robert Kapeš, trenutno zaposlen u Centru za kulturu i informiranje u Ludbregu, mnogi roditelji kao najvažniji povod za otvaranje društvenih mreža smatraju školu.

- Obično roditelji daju dozvolu djeci u višim razredima osnovne škole za otvaranje profila. Djeca se mrežama koriste kako bi međusobno komunicirala prije ispita, pomagala si oko zadaća, dogovarala se oko prezentacija i sličnih obveza. Znajući da će se dijete možda osjećati izdvojeno i diskriminirano, dobar dio roditelja u tome ne vidi problem. Danas je već i uvriježeno da djeca imaju profile na društvenim mrežama, stoga je polemika o tome koliko je to dobro ili loše zapravo borba s vjetrenjačama. Ako roditelji već i dopuste djetetu da otvori profil na društvenim mrežama, onda neka to bude na jednoj mreži, barem do srednje škole – savjetuje Kapeš, koji nadodaje kako roditelji trebaju, u dogovoru s djetetom, odlučiti koliko je provedenog vremena na telefonu primjereno godinama, kao i povremeno pogledati kakve poruke dijete prima i šalje, koje stranice posjećuje, s kime sve i na koje načine komunicira i slično.

U borbu za zaštitu djece na internetu uključio se i A1 koji pomoću svoje platforme #BoljiOnline naglašava važnost pravilnog korištenja i digitalne društvene odgovornosti na koju su pozvali online kreatore, influencere, ali i obične korisnike. 

Ono što je posebno bitno kod kreiranja niza pravila za korištenje društvenih mrežama i općenito interneta je i dob djeteta. Jedan je to od vodećih faktora koje je kod kreiranja niza pravila i savjeta koristio i Centar za sigurniji internet na čijim stranicama možete pronaći niz savjeta prilagođen dobi djeteta, ali i niz od pet savjeta kojih bi se trebali pridržavati svi oni koji konzumiraju online sadržaje.

Najjednostavniji i najučestaliji savjet je da pozorno čuvaju svoje podatke poput imena, prezimena, broja mobitela ili imena škole u koju idu. Dobro razmislite je li nužno da bilo koji od tih podataka znaju i drugi.

Također, važno je pažljivo birati prijatelje na internetu i čuvati svoje lozinke kako netko ne bi "provalio" na profile.

Pojavom filtera, efekata i brojnih drugih dodataka aplikacijama lako je moguće da su dječji telefoni, tableti i laptopi prepuni fotografija. Važno je stoga napomenuti da dijeljenje fotografija s nepoznatima nije poželjno. Kako sumiraju iz Centra za sigurniji internet, svaka fotografija ili video jednom učitan na internetu, tamo ostaje zauvijek.

Osim toga, od iznimne je važno pripaziti koje točno sadržaje preuzimamo bilo da se radi o datotekama, aplikacijama, programima ili ičemu sličnom. Obvezno trebamo dvaput promisliti prije nego što kliknemo "download".

Posljednji je savjet, koji je zbog svoje iznimne važnosti i sačuvan za kraj, da se uvijek i bez razmišljanja obrate odrasloj osobi od povjerenja ako ih itko vrijeđa preko interneta. Zbog straha od izrugivanja ili osuđivanja, velik broj djece se na taj korak ne odlučuje već samostalno pati i pokušava riješiti taj problem, koji dugoročno može ostaviti velike posljedice na njihov rast i razvoj.  

- Ono što je temelj svakog rada s djecom je uspostaviti odnos povjerenja s njima. Među nama je nažalost velik broj djece, ali i odraslih koji su žrtve elektroničkog i ostalih oblika nasilja koji se nisu odlučili za korak prijave. Razloga tome je puno – možda su kao djeca u tom trenutku mislili da je to nešto što je normalno i se događa svoj djeci, kroz godine su shvatili da to ipak nije tako, nisu imali osobu od povjerenja, prisutna je krivnja i slično. Za svaki rad s djecom možemo reći da je najvažnije pokazati im da smo tu, pružiti im bezuvjetnu podršku, čuti ih. U slučaju da to ne možete sami, sumnjate da je dijete žrtva zlostavljanja ili imate saznanja o tome– potražite stručnjaka, prijavite policiji. Osim što stručnjaci mogu pružiti podršku vašem djetetu, oni su tu i da vama daju potporu da to na što kvalitetniji način radite u budućnosti, savjetovala nam je Martina Nikolić, psihologica i stručni suradnik Centra za sigurniji internet. 

Iako je već ranije spomenuta, dob djeteta je važna, ali nije najključniji faktor. "Kruna" svega, pa i zaštite djeteta od interneta je zapravo odnos koji ima s roditeljima.

- Djeca su iz generacije u generaciju de facto sve spretnija i snalažljivija u tehnološkom pogledu. Postoji mogućnost brisanja poruka, brisanja stranica pretraživanja, skrivanja ikona aplikacija i slično – kaže Kapeš, nadovezavši se tako na posljednji savjet.

Dodaje kako je upravo zbog toga krucijalan odnos roditelja i djeteta, a ne stav roditelja prema tehnologiji ili želja djeteta za Facebookom i slično. Dajući djetetu prostor u kojem može izreći sve što ga veseli i rastužuje, što ga brine ili muči, dajemo mu ne samo otvorenu mogućnost za blizak i topao odnos nego i dovoljno osobnog prostora u kojem će roditelj lakše dozvoliti korištenje mobitela, društvenih mreža. U takvim, zdravim odnosima, dijete bez ustručavanja može roditeljima otkriti i ako ga netko ili nešto uzrujava putem društvenih mreža, ali ga i upozoriti na brojne opasnosti koje je potencijalno samo primijetilo.

Foto: slobodnadalmacija.hr
Članak možeš pročitati i ovdje.

Stoga u dramatičnim situacijama većina ne preispituje ni ne postavlja pitanja je li sve baš tako dramatično te samo povjeruje u ono što im je u tom trenutku dostupno. Pritom moramo biti svjesni svoje površnosti i činjenice da u većini slučajeva nismo raspoloženi niti imamo potrebu razmatrati i procjenjivati istinitost vijesti i dodatno je provjeravati kako bi stekli svoj jasan stav.

“Smatram da većina, ako vijest nema direktni utjecaj na njihov život i odluke, funkcioniranje ili egzistenciju, nema potrebu za temeljitim provjerama informacija, što i ostavlja dovoljno prostora za manipulaciju masama”, dodaje Friszl Zečević.

A s ciljem što većeg prihvaćanja važnosti toga da svim informacijama ipak pristupamo uz dozu opreza te poboljšanja sigurnosti svih korisnika na mreži, tvrtka A1 Hrvatska u suradnji s Centrom za sigurniji internet, provodi najnoviji projekt i istoimenu kampanju #BoljiOnline.

Njihova pomno kreirana platforma sa svrhom edukacije o sigurnosti u online svijetu tako donosi bezbroj savjeta kako da dostupne tehnologije i prednosti modernog doba koristimo što odgovornije.

Djecu je potrebno educirati od ranih nogu

Budući da su danas i djeca sve češći konzumenti raznolikog online sadržaja, psihologica roditeljima savjetuje da pritom jasno postave ograničenja u vremenu koje klinci mogu provoditi na društvenim mrežama i internetu, kao i u sadržaju koji konzumiraju.

“Kod djece je manje opasna lažna vijest od lažnog savjeta kojem će povjerovati. Tu je važna sposobnost kritičkog razmišljanja, što nije vrlina s kojom se rađamo, već je viši poredak mišljenja koji moramo steći jednako kao i ostala iskustva koja nas prate na putu odrastanja. Jedan od korisnih primjera rada s djecom bio bi otkrivanje zagonetki i logičkih sljedova u ranoj dobi, koji stvaraju simbolički put analize”, dodaje Friszl Zečević.

Djecu je potom potrebno naučiti da postavljaju konstruktivna pitanja, organiziraju se, prepoznaju i prihvaćaju svoje i tuđe pogreške. “Život postaje jasniji ako se bez straha i nelagode suočavamo s raznim izazovima. Laž ili neistina u bilo kojem obliku je sigurno jedna od njih, a djeca će ih sretati ne samo kroz vijesti, već i kroz razne druge izazove odrastanja”, ističe naša sugovornica.

Foto: telegram.hr
Članak možeš pročitati i ovdje.

Ovaj članak nastao je u suradnji A1 Hrvatska i Index.hr-a te je preuzet s portala Index.hr. Izvorni autorski članak možete pronaći ovdje.

HOBI mladog Makedonca pokrenuo je lavinu koja je pravi zamah doživjela tek na drugom kontinentu. Kada je jedan mladić uoči američkih predsjedničkih izbora shvatio da može mnogo zaraditi uz pomoć lažnih vijesti i lakovjernosti nekih ljudi, svoj hobi pretvorio je u posao.

Ubrzo su ga kopirali mnogi sugrađani. Uoči američkih predsjedničkih izbora 2016. makedonski Veles zaokupio je pozornost gotovo svih zapadnih medija. U samo godinu dana pred izbore, stanovnici tog grada pokrenuli su najmanje 140 internetskih stranica uglavnom posvećenih američkim političkim temama. Na gotovo svima objavljivao se sadržaj namijenjen simpatizerima Donalda Trumpa, u to vrijeme kandidata za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

Zanimljivo je da je do tada broj pretraživanja za pojam “fake news” na svjetskoj razini bio zanemariv, što pokazuje graf izvađen iz Google Trendova. 

Pojava nije tako nova. Lažne vijesti i dezinformacije koriste se već stoljećima kako bi se obmanulo neprijatelja na vojnom frontu, zgrnulo dobit ili manipuliralo pojedincima i skupinama, a poseban uzlet doživjele su pojavom društvenih medija. Studijom objavljenom u časopisu American Political Science Review ispitivalo se koji su motivi dijeljenja takvih sadržaja. Autori su zaključili da politička pripadnost igra veliku ulogu u tome te da su konzervativne osobe sklonije dijeljenju lažnih vijesti o neistomišljenicima. 

Ljudi nasjedaju na lažne sadržaje jer se radije oslanjaju na informacije koje podupiru njihov način razmišljanja, a kad se u to umiješaju i emocije, teško je povjerovati istini. Problem nastane kad ne razmišljaju dovoljno o onome što čitaju, a posebno je došao do izražaja pojavom društvenih mreža gdje se brzo “skrola” i nailazi na šumu različitih ili oprečnih vizualno atraktivnih informacija. 

Zašto su lažne vijesti privlačne?

Pod pojmom fake news ili lažne vijesti označavaju se objave ili članci temeljeni na lažnim informacijama upakirani da izgledaju kao prava vijest. Cilj im je da namjerno zavaraju čitatelje radi financijske ili ideološke dobiti.

Kontroverzan i senzacionalistički sadržaj, onaj s elementom iznenađenja, koji potvrđuje već postojeća uvjerenja ili predrasude, potiče emocije i vizualno je upečatljiv zaokuplja ljudsku pozornost brže i lakše, navodi se na portalu medijskapismenost.hr. Takvi sadržaji često izgledaju atraktivnije od vjerodostojnih i zbog toga ih ljudi lakše zamijete i brže dijele, pa dalje dopiru, posebno u vremenu društvenih medija.

Rezultat je informacijski poremećaj zbog kojega je teško razlikovati vjerodostojnu od obmanjujuće ili lažne informacije pa takvo okruženje potiče nepovjerenje u tradicionalne medije i druge institucije. Kod značajnog broja korisnika društvenih mreža pozicionira alternativne izvore upitne vjerodostojnosti kao glasnogovornike istine.

Novac pokreće svijet lažnih vijesti

Među ljudima koji su stvarali i plasirali lažne sadržaje iz Velesa, bio je i tada 17-godišnji mladić. Računica je za njega bila jasna - od pravog posla u malom gradu koji broji oko 43.000 stanovnika, nema zarade, a od plasiranja lažnih vijesti u četiri mjeseca prikupio je 16 tisuća američkih dolara, piše Wired. Jedan od razloga zašto su birali američke teme bio je taj što je američki čitatelj oko tri puta vrjedniji od ostalih.

Glavni kanal širenja ovih lažnih vijesti bile su društvene mreže, a pogotovo Facebook. Jedan Guardianov izvor kazao je da je bio među prvima koji je monetizirao svoju stranicu te da je dnevno imao preko milijun posjeta, od čega je polovica dolazila s Facebooka. Objasnio je da mu je cilj bio utjecati na američku politiku, a sam je favorizirao republikanca Teda Cruza. Dodao je da su ga sugrađani kopirali te da je njihov glavni cilj bio zaraditi od oglasa.  

Posao se brzo širio pa je, osim kopiranja sadržaja s drugih stranica, zaposlio šaku američkih pisaca da produciraju originalni sadržaj. Drugi izvor nije otkrio koliko zarađuje, ali je kazao dovoljno da plati 15 pisaca čiji je honorar ovisio o prometu koji su generirali ti tekstovi.

Nisu sve stranice dolazile iz Velesa. U kratkom roku pojava se oduzela kontroli pa su tako dvije osobe iz San Franciska također sudjelovale u kreiranju i širenju lažnih vijesti za vrijeme predizborne kampanje. Zanimljivo je da im je 95 posto prometa dolazilo s Facebooka.

Kako prepoznati lažne vijesti?

Studija Reuters instituta Sveučilišta u Oxfordu iz 2020. godine dokazala je da većinu dezinformacija na društvenim mrežama proizvode obični ljudi, a tek 20% dolazi od poznatih javnih osoba. Među osobama koje ih stvaraju razlikuje se šest tipova - šaljivac, prevarant, političar, teoretičar urote i neimenovani “pouzdani izvor“.

Danas postoji mnogo factcheckera, alata ili stranica namijenjenih provjeravanju informacija objavljenih na internetu. 

Međutim, najbolji alat za suzbijanje lažnih vijesti je edukacija svih dobnih skupina. Platforma Bolji online nastala je s ciljem medijskog i tehnološkog opismenjavanja te čuvanja zdravlja i dobrobiti. Donosi savjete o sigurnosti na internetu, informacije o posljedicama pretjeranog korištenja tehnologije ili cyberbullyingu te o tome kako prepoznati i spriječiti širenje lažnih vijesti.

Izvori lažnih vijesti računaju na to da će čitatelji dijeliti sadržaje pa lažne vijesti mogu vrlo brzo nekontrolirano kružiti i izazvati štetne posljedice za mnoge skupine.

Pri susretu sa svakom novom informacijom ili sadržajem treba razmisliti o izvoru - je li on pouzdan, treba poručiti stranicu na kojoj je objavljen, pročitati potpun tekst i razmisliti može li se vjerovati autoru. Korisno je i provjeriti datum objave te je li se o temi već pisalo.

Foto: Shutterstock
Članak možeš pročitati i ovdje.

Sve se više toga događa u online svijetu i digitalna realnost buja svakim danom. Iako je to mnogima mjesto na koje pobjegnu u potrazi za odmorom od stvarnosti ili, pak, inspiracijom, kao i stvarni svijet, onaj online nije lišen nekih negativnih elemenata (iako bi stvarno bilo lijepo da smo ga uspjeli stvoriti takvog). U online svijetu je – sve dopušteno? Mnogi se, naime, osjećaju oslobođeno da budu tko god žele na Instagramu i igrajući igrice, da stvore svoje drugo, online ja, no ima i onih koji se iza tipkovnice laptopa ili smartphonea osjećaju dovoljno moćno (ili skriveno) da si uzimaju za pravo komentirati tuđi život, izgled i odabire i to, najčešće, negativno.

Koliko ste puta pročitali negativan komentar ispod članka ili nečije fotografije na Instagramu? Ono što je nekoć bilo rijetkost, danas je postalo toliko učestalo da to više ne primjećujemo. No, zato što ne primijećujemo, ne znači da se o tome ne bi trebalo pričati. Negativni komentari nisu ništa drugo nego online bullying. Mnogi su se nasilnici iz školskih hodnika preselili iza ekrana mobitela, a u virtualnoj stvarnosti uvrede su još ozbiljnije. No, neprijateljski komentari ili ponašanje online često mogu imati posljedice u stvarnom svijetu, a to je posebno opasno kad su meta mladi ljudi koji još nemaju svoje izgrađeno ja i počinju sumnjati u istinitost takvih komentara. Iako se čine bezazlenima, negativni komentari mogu utjecati na nečije fizičko i mentalno zdravlje, ali i svakodnevan život, funkcioniranje na poslu ili u školi.

Zato je od iznimne važnosti podizati svijest o online bullyingu, čije su posljedice itekako vidljive i offline, te pokušati online svijet učiniti ljepšim i boljim mjestom. Pitali smo hrvatske influencerice za komentar na ovu temu te da s nama podijele svoja iskustva vezana uz negativne komentare, kao i način na koji se one nose s time. U nastavku pročitajte što su nam otkrile.

MATEJA SUČEVIĆ

Uistinu mislim da nam je stvarnost tužna s obzirom na to da je rast društvenih mreža proporcionalan s negativnim komentarima na raznim platformama. Naravno da sam se susrela s negativnim komentarima – tko nije? Imam dovoljno životnog iskustva da me ne diraju vrijeđanja s obzirom na to da društveni mediji čine toliko mali dio života.

Bitno je ne zaboraviti da jako često ljudi putem negativnih komentara upravo projiciraju svoju nesigurnost i osjećaje na druge. Ljudi ostavljaju negativne komentare kao način da oslobode svoje potisnute emocije.

Veliki sam zagovaratelj da je potrebna određena zrelost te osobno samopouzdanje prije pristupanja određenim društvenim platformama. Jer ako znate tko ste i koliko vrijedite, niti jedan komentar vas ne može poljuljati. Doduše, to je never ending job, ali i mogućnost za samospoznaju. Mladima predlažem da se drže svojih prijatelja, vjeruju svojoj obitelji i društvene mreže dožive kao mali, jednosatni bijeg od obveza.

RITA RUMORA JURKI

Naravno da se susrećem s ružnim komentarima posebice u poslu koji radim. Uvijek se trudim shvatiti i vidjeti razliku između konstruktivne kritike i ružnog komentara. Nažalost, posao koji imamo nekim pojedincima u njihovom svijetu daje za pravo da pišu uvrede pod izlikom – “zar ste mislile dobivati samo komplimente?” ili “vidi njih kako se bune kad se netko ne slaže s njima” te ostale, slične gluposti.

S navršenom 31 godinom mogu shvatiti da su to stvari koje ne bi trebale utjecati na mene, ali mislim da bi rijetko tko ostao imun na to da mu nepoznate osoba priđe na cesti i kaže iz čistog mira “kako si ti glupa i nezanimljiva”. Nitko nas nije tjerao da djelić svojg života dijelimo online, ali vodim se onom da, ako nemaš nešto lijepo za reći, bolje nemoj reći ništa.

Teško mogu shvatiti potrebu u ostavljanju komentara kojem je jedina svrha da se osoba koja ga čita osjeća loše i poniženo. Od malena se zgražavam nad osobama koji posramljuju i ponižavaju druge, na bilo koji način. Jedan komentar može kod pojedinca trigerirati neke osjećaje s kojima se taj pojedinac ne može nositi.

Klinci u pubertetu nemaju do kraja razvijen vlastiti identitet i opću svijest vlastite vrijednosti. Ružni komentari nisu samo ružni komentari – to je razlog iz kojeg pojedinac možda plače ili možda razmišlja satima o tome je li komentar istinit. Čemu to? Jedini, ali jedini način, s kojim se protiv toga možemo boriti je edukacija. Edukacija o mentalnom zdravlju, edukacija o online ponašanju… Poštovanje počinje od kuće – u svakom smislu te riječi.

LADA MITRAŠINOVIĆ

Nisam se susrela s negativnim komentarima, ali mislim da je to jako opasno te mi se čini da je po tom pitanju društvena mreža TikTok najsurovija. Ljudi sa skrivenih profila imaju potrebu nekog drugog poniziti ili “spustiti” iz nekakve vlastite nesigurnosti. Mene bi kao odraslu ženu tako nešto pogodilo, a kamoli ne mlade djevojke ili dečke. To im sigurno poljulja samopouzdanje.

Takve stvari se sve više šire i to je, po meni, neki oblik agresije na koji treba reagirati jednako kao da te netko i fizički udari. Mislim da bi društvene mreže trebale uvesti više kontrole iako znam da se neki takvi profili znaju ugasiti. Sa svojom kćeri koja ima 15 godina dosta pričam o tome, provjeravam joj društvene mreže i zasad nema nikakvih negativnih komentara, ali znam njezine vršnjake koji imaju s tim problema. To najčešće rade neka djeca koja su povrijeđena, što nije opravdanje, pa vrijeđaju druge. Mislim da jako puno treba razgovarati s djecom o tome, reći im da društvene mreže mogu potaknuti njihovu kreativnost.

Treba im reći da će komentara uvijek biti, ali se treba o tome pričati, pokušati to suzbiti, blokirati profile, reagirati na to na bilo koji način i odsjeći te ne davati tome preveliku pažnju. U tome bi se u školama trebalo više razgovarati.

Društvene mreže mogu biti odlična odskočna daska za djecu koja žele neki svoj oblik kreative izraziti putem njih, a često im se promovira slika da su društvene mreže namijenjene samo za “naslikavanje” – ja mislim da je to krivo. Imaju platformu koju mogu iskoristiti, napraviti svoju kreativnu mapu, pokrenuti vlastiti posao, baviti se digitalnim marketingom koji je budućnost – treba ih usmjeravati i pokazati kako se to najbolje može iskoristiti. Jer na društvenim mrežama ima i dobrih uzora.

Negativni komentari mogu zaista biti jako opasni, ali su tu. Jedino kako možemo to riješiti je razgovorom – kako kod kuće, tako i u školama. Djeci se treba objasniti da se iza takvih nekih profila skrivaju ljudi koji ostavljaju komentare iz zle namjere, da to nije iskreno ni istinito i treba ih usmjeriti da takav profil prijave i blokiraju. Mislim da bi to trebala biti i tema o kojoj se priča u školi, možda da se uključe i influenceri koji mogu pričati o svojem iskustvu, što su oni prošli, tako da djeca znaju da se to događa – iako se ne bi smjelo smatrati normalnim – te da to ne treba zanemariti, ali niti uzimati k srcu i shvaćati jako ozbiljno.

DORA PREDOJEVIĆ

Mislim da ne postoji osoba koja se nije susrela s negativnim komentarima, a da je uopće postojeća na internetu. To jest, smatram da nije nužno da je osoba javna da bi doživjela neki oblik nasilja na internetu, tako da – da, apsolutno sam se susrela s negativnim komentarima. I to ne samo s tim, već i tračevima, klevetama i slično.

S obzirom na to da sam influencer već otprilike pet, šest godina, oguglala sam na to. Koliko god čovjek bio jak, koliko god godina imao, nikad ti nije svejedno pročitati ili čuti nešto ružno o sebi, još uvijek pamtim te neke “prve” ružne komentare – što bi se reklo “prvi se pamte” (smijeh) – a sad gotovo da ih ni ne doživim.

Apsolutno svatko ima pravo na svoje mišljenje, no mislim da je pozivanje na imanje istog i na “demokraciju” uzelo maha. Smatram da ljudi koji pišu takve komentare nekada i nisu svjesni posljedica koje takvi komentari mogu ostaviti na osobu. Da ne kažem da mladi u formativnim godinama mogu razviti različita stanja upravo zbog nasilja na internetu. Netko bi rekao da to nije nasilje, ali upravo to mi pokušavamo ovdje dokazati, jest, nasilje je i vi ga vršite ako svjesno želite riječima povrijediti drugu osobu.

Također, smatram da pisani trag na internetu nije ništa drugačiji od toga da te netko izvrijeđa nasred ulice, na poslu ili u vlastitom domu. Zašto ovo zadnje? Zato što smatram da su moje društvene mreže moj dnevni boravak, a netko mi je ušao u isti i grubo ga oskvrnuo. Apsolutno se zalažem da svaki komentar nosi potencijalne sankcije, pa da vidimo koliko bi se ljudi krilo iza tipkovnice, a koliko njih bi odustalo. Lijepo je da se priča o tome, da mladi znaju da nisu sami, da smo svi, nažalost, to prošli i da je bitno što ti misliš i znaš, a ne komentar jedne osobe koju, na kraju krajeva, treba žaliti.

Mislim da se kao društvo moramo početi baviti jačim građenjem svijesti o ovome i to obrazovanjem. Vrlo je jednostavno. Educirani, zadovoljni ljudi ne rade tako nešto, oni nemaju vremena za to. Baš zato sam i sama bila među prvim polaznicima Škole odgovornog influencanja, u kojoj svi content kreatori mogu naučiti kako se ponašati odgovorno u online prostoru. I na kraju krajeva, razmisliti o kriminalizaciji elektroničkog zlostavljanja.

ANA RADIŠIĆ

Moram priznati da sam na svoju sreću rijetko bila izložena negativnim komentarima. Dogodili su se svega nekoliko puta, a kada se i dogode, vrlo jasno i svjesno razaznajem što je iza njih, odnosno koja je namjera osobe koja ga ostavlja. Nerijetko iste brišem jer moje mreže su moje ‘dvorište’ u kojem postoje pravila odgovornog ponašanja. To su vrijednosti koje promičem, živim te inzistiram da se dijele. Uvijek ću prihvatiti konstruktivnu kritiku i volim se susresti s njom, no zlonamjerne komentare nimalo.

Mlađi uzrasti, djeca, adolescenti u periodima formiranja karaktera svijesti zaista u osjetljivi. Ukoliko ih se ne upozorava, radi s njima, educira o takvom nesavjesnom ponašanju i zaštiti, takve stvari zaista mogu iznimno utjecati na njih, njihovu psihu te stvarati traume. Zato smatram da je Škola odgovornog influencanja jedan hvalevrijedan projekt koji bismo svi mi, influenceri, kreatori sadržaja, podcasteri, trebali proći kako bismo mogli osvijestiti sebe, a potencijalno i naše pratitelje. Svi znamo da djeca uče po modelu. Najmanje što možemo je biti odgovoran primjer.

PORAŽAVAJUĆA STATISTIKA O INTERNETSKOM NASILJU U HRVATSKOJ
Jedan od većih izazova s kojima se mladi danas suočavaju su cyberbulling i negativni komentari na društvenim mrežama. Prema istraživanju o odgovornom korištenju tehnologije koje je kompanija A1 Hrvatska provela 2022. godine, čak 63 posto djece u dobi od 11 do 13 godina smatra da je najveći problem internetskog nasilja upravo bullying (izrugivanje, vrijeđanje…), a 72 posto djece slaže se s tim da se odnosimo lošije jedni prema drugima online nego uživo.

Iako je statistika poražavajuća, na nama je da pokušamo promijeniti situaciju za mlade koji tek dolaze – komentar po komentar. Idući put kad pomislite natipkati ružan komentar, dignite prste s tipkovnice i na trenutak promislite o tome kako bi se osjećala vaša sestra, prijateljica ili kolegica da je pročitala isti taj komentar na svojem profilu, i s time na umu, odlučite o svojem idućem koraku. Budimo bolji online!

Članak možeš pročitati i ovdje.

Foto: Shutterstock
Članak možeš pročitati i ovdje.