„NASA je potvrdila da će se Zemlja prestati rotirati na 24 sata, dan će trajati 6 mjeseci!“, „Novo istraživanje pokazuje da svakodnevno jedenje čokolade može izliječiti rak!", „Stručnjaci upozoravaju: Cijepljenje uzrokuje autizam!", neki su od naslova koji vas mogu preplašiti. Jesu li istiniti?

„NASA je potvrdila da će se Zemlja prestati rotirati na 24 sata, dan će trajati 6 mjeseci!", „Novo istraživanje pokazuje da svakodnevno jedenje čokolade može izliječiti rak!", „Ministarstvo zdravstva upozorava: 5G mreže uzrok su porasta broja oboljelih od COVID-19!", „Rat između dviju zemalja izbio je zbog tajnih naftnih ugovora!", „Stručnjaci upozoravaju: Cijepljenje uzrokuje autizam!", „Dječak pronađen živ nakon 10 godina, odrastao je s čoporom vukova!", „Znanstvenici otkrili novu biljku koja liječi sve bolesti!", ovo su naslovi nad kojima ćete sasvim sigurno zastati, otvoriti članak, neki od njih će vas ozbiljno uzdrmati, neki vam dati nadu, a onda će se ispostaviti da je riječ o lažnim vijestima. Ovo su, naime, primjeri lažnih vijesti s kojima smo se mogli susretati na raznim informativnim medijima.

Što su zapravo lažne vijesti

Fake news odnosi se na namjerno širenje lažnih, netočnih ili iskrivljenih informacija s ciljem obmanjivanja javnosti. To su vijesti, članci, naslovi ili informacije koje su namjerno konstruirane ili izmijenjene kako bi izazvale senzacionalizam, stvorile zabunu ili širile određeni politički ili ideološki stav. Fake news obično imaju atraktivne naslove, privlačne slike ili provokativne izjave kako bi privukle pažnju i brzo se proširile putem društvenih mtreža. Iako pojam lažnih vijesti ili "fake newsa", nije novi fenomen i postojao je i prije nego što se taj izraz popularizirao, u posljednjih nekoliko godina, s porastom društvenih mreža i interneta, lažne su vijesti postale široko rasprostranjene i dobile su veliku pažnju. Njihova se ekspanzija dogodila tijekom izbora 2016. godine u Sjedinjenim Američkim Državama kada su mnogi mediji izvještavali o širenju lažnih vijesti i dezinformacija putem društvenih mreža kao što su Facebook i Twitter. Razvojem tehnologije i umjetne inteligencije, postalo je lakše stvarati i širiti lažne vijesti, a generativni modeli poput GPT-3 također mogu biti korišteni za stvaranje uvjerljivih lažnih vijesti.
 

Karakteristike lažnih vijesti

Često sadrže potpuno izmišljene ili netočne informacije. To mogu biti izmišljeni događaji, izjave ili statistike koje nemaju utemeljenje u stvarnosti.

Namjera obmanjivanja: ključna karakteristika fake newsa je namjera obmanjivanja javnosti. Takve informacije svjesno se šire kako bi se postigao određeni cilj, bilo politički, ekonomski ili ideološki.

Senzacionalizam i emotivno poticanje: fake news često se koriste senzacionalističkim naslovima ili sadrže emotivno nabijene izjave kako bi izazvale snažne reakcije kod čitatelja i potaknuli dijeljenje informacija.

Brzo širenje putem društvenih mreža: zbog široke dostupnosti društvenih mreža, fake news se brzo šire i postaju viralne, često bez provjere informacija.

Fake news može imati ozbiljne posljedice, uključujući štetu ugledu pojedinaca ili organizacija, podizanje lažnih optužbi, polarizaciju društva, utjecaj na političke procese i odluke te podrivanje povjerenja u medije i novinarstvo.

Kako na kraj s lažnim vijestima?

Svatko je od nas barem jednom „nasjeo“ na lažnu vijest, a mnogo puta smo je i prenijeli dalje. Od lažnih se vijesti možemo teško obraniti, ali ono što možemo napraviti jest razviti kritičko razmišljanje, provjeravati izvore informacija i konzumirati vijesti s oprezom kako bismo se zaštitili od štetnih učinaka fake newsa i promicali pouzdano, istinito izvještavanje. A dok to ne uspijemo, lažne nam vijesti, nažalost, mogu promijeniti percepciju stvrnosti. S tim se slaže poznata stručnjakinja za komuniciranje Katarina Leko koja ističe kako izloženost dezinformacijama, misinformacijama i malinformacijama, koje kolokvijalno zbirno nazivamo „lažnim vijestima“, itekako može promijeniti percepciju stvarnosti, što nije novost iz današnjice, već nešto čemu svjedočimo kroz čitavu povijest društva. „Digitalna transformacija jednostavno je multiplicirala tu izloženost i otežala zaštitu najranjivijih skupina, ali i čitavog društva od obmanjujućih i potencijalno opasnih informacija“, kaže Katarina i dodaje kako su posebno osjetljiva društva ili društvene skupine niske razine medijske i građanske pismenosti te relativno niske razine općeg obrazovanja, kulture i obaviještenosti. „Lažne vijesti su i osobni problem svakog građanina, neovisno o njegovoj profesiji, posebno ako uz odgovornost za svoje izbore, ima na brizi i djecu ili starije članove obitelji. Neprestani i neograničeni pristup informacijama, koje se uz to proaktivno utiskuju u osobni prostor svake osobe s mobilnim telefonom i internetskom vezom, sasvim je sigurno dodatni izazov za svakoga od nas“, kaže Katarina te dodaje da sa svojom djecom danas vodi puno ozbiljnije razgovore na ovu temu nego što su s njom vodili roditelji kad je ona odrastala, jer se tada informiralo iz vrlo ograničenog broja izvora, a po proširene informacije o nekoj temi moralo se odlaziti u knjižnicu.

Smanjuje se povjerenje u institucije, što utječe na odluke

Širenje i manipulacije lažnim vijestima, napominje ona, suprotstavlja se pravu na informiranost, na dostupnost i slobodan pristup informacijama, što je jedno od temeljnih ljudskih prava i jedan od osnovnih uvjeta demokratizacije društva. Promjena percepcije stvarnosti, kao posljedica bilo koje vrste obmanjujućeg informiranja, dodatno narušava ionako smanjeno povjerenje u institucije te utječe na kratkoročne i dugoročne odluke i izbore građana. Da bismo tom nemilom trendu stali na kraj i spriječili daljnje širenje, naglašava Katarina Leko, potreban je istinski i strukturiran fokus na podizanje medijske pismenosti. „Danas u medijskom prostoru djeluju mediji i oni koji se tako nazivaju, ali pritom ne rade po standardima novinarske profesije. Važno je prepoznati i razumjeti tu razliku, neprestano učiti i kritički promatrati plasirane sadržaje, izvore i reference. To je sve teže, jer su i donedavno najozbiljniji mediji primorani razvijati alternativne poslovne modele kako bi zadržali relevantnost pa, u ime brzine i pridobivanja disperzirane pozornosti digitalne publike, stradavaju kriteriji točnosti, preciznosti i vjerodostojnost“, mišljenja je Katarina koja dodaje kako upravo zato vodeći komunikacijski stručnjaci govore o okruženju informacijskog poremećaja te upozoravaju kako su mediji istovremeno i dio problema i žrtve takvog okruženja.

Mladi žele medijsko opismenjavanje

Medijska pismenost trebala bi biti kvalitetno integrirana u pedagoški i obrazovni sustav, ali i u programe cjeloživotnog obrazovanja, treba pronalaziti načine za održivo uključenje takvih znanja i vještina u pedagoški rad i kurikulume, naglašava Katarina. „Prema prošlogodišnjoj anketi Unicefa i Mreže mladih Hrvatske, gotovo 90% mladih u dobi od 16 do 25 godina ističe kako u školi želi više sadržaja vezanih uz medijsku pismenost, a među temama o kojima žele učiti, posebno izdvajaju prepoznavanje lažnih vijesti i dezinformacija, utjecaj korištenja društvenih mreža na mentalno zdravlje, zaštitu osobnih podataka i analizu medijskih sadržaja“, navela je K. Leko.
Ako, pak, govorimo o utjecaju na medijsku pismenost odraslih i osoba starije životne dobi, treba tražiti i osmišljavati efikasne komunikacijske i edukacijske kanale i sadržaje – one koje ciljana publika zaista preferira i razumije. “Mnoge lijepo zamišljene edukativne inicijative ne ostvaruju svoj puni potencijal jer jednostavno ne govore jezikom onih kojima se obraćaju, već jezikom inicijatora i provoditelja projekta – potrebno je stalno izlaziti iz začaranog kruga onoga što 'mi mislimo da bi ljudi trebali vidjeti i razumjeti' – treba se usredotočiti na ono što zaista žele vidjeti i mogu razumjeti“, poručuje K. Leko.
 

Foto: Shutterstock
Članak možeš pročitati i ovdje.